Jedan je pomorski kapetan bio ljubitelj svih pernatih životinja, a posebno je volio nagrađivanog starog purana koji je dugo bio u njegovom vlasništvu.
S jednoga od svojih putovanja donio je kući nestašnoga majmunčića koji je stvarao dosta problema svome gospodaru.
Jednoga dana, čuvši strašno komešanje u kokošinjcu, kapetan je ušao i pronašao majmuna kako namjerno čupa posljednje lijepo perje s repa jadnoga purana. Kapetan je spasio purana i kaznio majmuna koji je jako dobro znao zašto je kažnjen.
Sljedećega dana, ponovno čuvši komešanje među pernatim plemenom, kapetan je otišao na mjesto događaja. Tamo je sjedio majmun s puranom među koljenima i pokušavao natrag staviti perje! Majmunove su namjere sada bile dobre, ali puranu nisu koristile.
Sigurna sam da smo se svi u životu imali prilike okušati u obje uloge: u ulozi purana, kao i u ulozi majmunčića. Dakako, uloga purana nešto je nezahvalnija. Nije lako biti „očerupan“ – ni doslovno ni metaforički. Ipak, namjera mi je da sagledamo ovaj slučaj iz naše ljudske perspektive i nešto naučimo. Koliko smo se puta našli u ulozi purana? Netko nas iz čistoga mira stane maltretirati, omalovažavati, ogovarati, podmetati nam, ružno se prema nama ponašati… Koliko god se borili protiv toga, uvijek ostanemo bez pokojega (ili više od toga) „pera“ – povrijeđeni smo, ljuti, malodušni, tužni, obeshrabreni. I obično je u tom slučaju majmunčić netko za koga nismo mislili da bi nam to napravio: prijatelj, supružnik, roditelj, dijete, poslovni partner, kolega na poslu.
A kako je biti majmunčić? Eh, to je već lakše. Ili samo tako izgleda. Svi smo mi ponekad bili i u toj ulozi, iskoristili smo priliku da nekoga „potkačimo“, osvetimo se za nešto ili se jednostavno previše zaigramo da bismo mislili na osjećaje onoga drugoga.
Ako ste pozorno čitali priču, uvidjeli ste poantu: u kojoj god da ste ulozi, šteta se teško može popraviti. Jeste li nekada probali zaustaviti samo jednu jedinu glasinu o nekome ili nečemu (bilo da ste ju vi pokrenuli, širili ili bili njezinom žrtvom)? To je gotovo nemoguće kao što je i našem majmunu bilo nemoguće vratiti puranu perje. Kako bi bilo dobro da o tome razmišljamo prije nego nam se tako nešto dogodi!
Mnogi se ljudi vole nazivati kršćanima, ali je njihov život prepun „čupanja perja“ i prekasnih dobrih namjera. Zašto bismo stalno nešto popravljali kad bismo sve to mogli izbjeći da slijedimo Božje riječi.
„Prema tome, odbacite od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja. Budući da ste tek rođena dječica, čeznite za onim čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje.“ (1. Pt 2,1.2) „Ako netko tvrdi da ljubi Boga, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi brata svoga koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.“ (1.Iv 4,20) Dakle, ljubimo i slušajmo Božje savjete. Neka barem netko u ovome životnom „komešanju u kokošinjcu“ bude drukčiji i neka to budu oni koji se nazivaju djecom Božjom.
